Vanja Mervič i Margareta Peršić u Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja dva samostalna likovna projekta, četvrtak / giovedi, 8. VIII. 2024. u 20.00 h

Vanja Mervič
PARALELE / slikarski objekti
samostalna izložba / mostra personale

&

Margareta Peršić
BRODARICA VIII. 
izložba i promocija slikopisa

Kustos: Eugen Borkovsky

Otvorenja / aperture: četvrtak / giovedi, 8. VIII. 2024. u 20.00 h

Komentari o izložbenim prezentacijama:

Vanja Mervič:  KONDICIONIRANJE MATERIJALA  

Svakoga se dana budimo. Svakog dana barem malo drugačiji u odnosu na jučer. Ako ništa, stariji za nekoliko sati. Neznatne promjene, ali uvijek promjene. Shvatiti da sve teče, da se mijenja, da ima nezaustavljivi tijek, dano je rijetkima. Češće smo skloni uvjerenju kako dan, nalik na prethodni, nije donio ništa novo. U misli nam uđe crv monotonije. Potrebno je zrelo razmišljanje da shvatimo da to nije tako. Kako svaki novi trenutak više nije trenutak od maloprije. 

Nizovima likovnih promišljanja predstavlja se Vanja Mervič. Zaustavlja se u galeriji da s nama podijeli fascinaciju mogućnostima igre. Kao i za veći dio njegova opusa, ideja premise je istraživanje, likovno propitivanje oblika i tehnologija. Eksperiment kao način vizualnog istraživanja ovdje se pojavljuje u zamisli i u izvedbi. U konačnici, rezultati su inicirani, djelomično spontani/slučajni ali, uvijek iskreni. Izložbu možemo percipirati na dva načina. Standardno: kao ponudu likovnih djela, oslanjajući se na viđeno. Uz to, možemo u doživljaj unijeti saznanja o postupku izvedbe ovih radova. 

Pregledavajući postav, upoznajemo se s apstraktnim nizovima vizualnih zapisa. Radi se o uvijek ritmiziranim bilješkama raspoređenim u serije. One se razlikuju geometrijskim ili spontanijim oblicima. Poneke nose kombinacije navedenih načina. Mutiranje zapisa izvedeno je na eksperimentalan način. Autor, nakon nanošenja fizičkih linija/područja boje na aluminijsku podlogu sve odlaže, zamrzava u frižideru. Ovi, sada čvrsti blokovi akrilnog kolora, ujedinjeni zaleđenom vodom, bivaju postavljeni na slikarska platna i prepušteni svakodnevnim atmosferilijama, izvan područja hladnoće. Rezultati nude najčešće linijske kompozicije kojih se autor odriče. On ih potpisuje kao inicijator. 

Umjetnik rezultatima nudi prisjećanje na apstrakciju u prošlom stoljeću. Tada ovaj smjer teži ekspresiji oblika, važnosti poteza i boja, uz tematsku nedefiniranost. Od svih stilova moderne umjetnosti, apstrakcija je izazvala najviše otpora kod publike. Jer, tada je zapadni svijet bio zaokupljen materijalnom egzistencijom. Nije vidio smisla za iskazivanje čistog duha i emocija. Tada avangardni umjetnici hrabro rastvaraju motiv želeći vizualizirati njegovu bit. Produkt toga su slike koje kao da su slikane „iznutra“. Umjetnik se udaljava od predmetnih motiva i ostaju mu samo čiste likovne vrijednosti (linija, boja, kompozicija…) Djelo postaje pokazatelj stanja duha i ne prispodobljuje ništa iz materijalnog svijeta.

Na mnogobrojnim radovima ove izložbe prepoznajemo apstraktni znakovni repertoar sveden na mutiranje oblika. U plasmanu su radovi grupirani pa imamo na uvid nizove sličnog energetskog i vizualnog karaktera. Nudi se ideja kolaža, enformela, jer neki radovi nose tragove pucanja površine uslijed termičkih postupaka. Voda, vlažnost, kako nanesenog sloja boje, tako i atmosferskih stanja, ali i pozicije podloge, definiraju svaki od radova. Neki su radovi „sušeni“ okomito a neki ne. Tako „razlijevanje, putanja tekućine“ određuje svaki od nizova radova. Iako umjetnik koristi neke odlike spontanog nastanka likovnih oblika, on ipak kompozicije ostvaruje htijenjem i predznanjem, a djelomično dozvoljava „samotni put nakupina kolora/oblika“ uvjetovan spomenutim tretmanima. 

Autor odbacuje narativnost. Slikarski akademizam koji, čini nam se, ipak prezire, on nadilazi provokativnim tretmanom materijala i ponudom motiva. Radovi Vanje Merviča zapravo i jesu i nisu slikarski. Oni bi više bili konceptualno-eksperimentalni. Vanja Mervič, nižući promjene i bilježeći ih, problematizira mijenu kao vizualni događaj. Mijena i kretanje su srodni pojmovi iako ne moraju biti uvjetovani jedni drugim. Pitanje sudjelovanja u mijeni izaziva više odgovora. Neko sudjelovanje želimo, neko ne. Ponekad želimo inicirati mijenu, a ponekad nam mijena predstavlja opterećenje. Princip determiniranosti je pokazao da ne možemo više sa sigurnošću precizno odrediti uzroke, položaj i vrijeme događanja u osjetilnom i materijalnom svijetu. Možemo tek odrediti postojeće tendencije događanja. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na svijet, svijet se pokazao u drugačijem svjetlu: kao organska, ekološka i, nadasve, interaktivna cjelovita pojava. 

Ovdje na neki način bivamo usmjereni suvremenosti. Umjetnik plasira obični slikarski materijal kao bitan – jer, danas materijal, ukoliko nije važan za profit, biva zapostavljen. Elementi, aktualni vrijednosni resursi postavljaju se na vrh vrijednosti. Sve ostalo, pa i osobni osjećaji pojedinca, bivaju razglašeni kao nevažni. Za razliku od plasmana i eksploatacije nekih prirodnih resursa, ovdje umjetnik izvlači benigne ideje ponašanja materijala pri jednostavnim temperaturnim transformacijama. On ne propituje uran, litij ili nešto slično. On u maniri umjetnika svoj materijal izvrgava jednostavnom postupku koji je daleko od Cerna i njegovih istraživanja (ubrzivača sudaranja čestica protona). No, rezultati iznenađuju i njega i promatrača. Ponašanje standardnog likovnog materijala (akril) otkriva mnoštvo senzacija. On se širi, hvata za podlogu, puca po površini, ali zadržava od autora zadani osnovni oblik i kolor.

Moguće je da Vanja Mervič i nije promišljao sve situacije koje interpretacija nudi, ali je do njih došao instinktivno problematizirajući tijek i mijenu (materijala) u vremenu. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje igre, sumnje, otkrivanja ideje oblika. Premisa, koju pokreće sumnja, nameće spoznaju da svijet nije objektivno stvaran. Karakteristika stvarnosti je mijena a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalne čine interpretacije i reinterpretacije. Slikarstvo ipak nije mrtvo. Ono je drugačije. Ovdje nas dočekuju nizovi kompozicija bez prepoznatljivog. Prisiljeni smo pronaći unutrašnju poveznicu koja govori o smislu umjetnosti i vremenu unutar kojeg se ona događa. Ovaj projekt nudi ideju kreativne igre. Kreativnost i igra su putovanja koja izazivaju provokaciju. Naravno, temeljem obrazovanja, iskustva, senzibiliteta. Upravo takve dojmove možemo ponijeti s postava Vanje Merviča.

Kreativnost i igra su putovanja u nepoznato. Radoznalo i čulno reagirati oblikom može samo umjetnik. Bez kalkulacija. Igrajući se. Naravno, temeljem iskustva i senzibiliteta. Homo ludens. Čovjek-igrač. Autor nas podsjeća da su razumijevanje i spoznaja uvijek provizorni procesi koji zahtijevaju stalno razmatranje i koji nemaju svršetka. Ideja o prolaznosti i promjenjivosti svega i činjenica artističkog artefakta tu i sad, percipiranje radova postavlja na područje evokacije energija. Pomirenje nalaze u činjenici da je materija jedan vid energije. Mervič u premisi eksperimentira, a u rezultatu provocira. On svoje propitivanje pretvara u akciju. Nesigurnost oblika pretvorena je u krhku sigurnost trenutka. Upozoreni smo na novi poredak stvari koji je recipročan kreativnoj energiji autora i zanimanju promatrača. 

Opet citiram E. Noldea: „Volim kad neka slika izgleda kao da se sama naslikala.“ Autor nije htio, on je jednostavno činio. Slutio je određenu interaktivnost. Ostale detalje učinila je voda u koloru i njen sraz s poroznim podlogama. Uvijek je važan akt kretanja ka činjenju i potreba za izgovorom. Kad se to pomiješa s iskustvom, spoznajama, senzibilitetom, iskrenošću, rezultat nije upitan.

Eugen Borkovsky, VII. 2024.

&

Margareta Peršić: Brodarica u prvom licu

Neuobičajen način likovnog promišljanja nudi izložbena prezentacija Margarete Peršić. Autorica nas okružuje radovima na kojima nalazimo ponegdje promišljene, ili pak halucinatorne kombinacije oblika i znakova. Ponuđena je šarolika množina iskaza. Na putu od dosjetke ka značenju, radovi pomiču zanimanje ka rubu semiotičkog propitivanja. Da bi komentirali radove moramo očitati znakovni repertoar. Pored toga, možemo promišljati o autorskim i tehničkim postupcima autorice.

Ulazeći u prostor Bijele kocke, gdje nas dočekuju raznorodni artefakti, bivamo zbunjeni pitoresknošću ponude. Nizovi, kompozicije, cjeline, ostvarene su od artefakata izvedenih likovnim materijalima u kombinaciji s odbačenim pa ponovno otkrivenim/pronađenim predmetima. Tu su i tekstilne konformacije, povećala, sol, drvo, zapisi… Ove kombinacije imaju višestruko značenje: slobodu pristupa likovnom stvaranju i upozoravajuće, narativno-poučne antiuniformističke konotacije. Naglasak je stavljen na igru, a ne na pravilo. Citiram Davida Lodgea: „…suvremeni umjetnici posežu za postmodernim sredstvima i postupcima: parafrazom, plagijatom, ironijom, kičem, trivijalnosti, igrom…“ 

Premisa od koje autorica kreće u avanturu interpretacije jest pregršt reminiscencija na mitsko biće: Brodaricu. Undina (lat. unda - val) ili vila brodarica zlatokosa je vodena vila koja može steći ljudsku dušu tek preko ljubavi s čovjekom. U indoevropskom folkloru Vodena vila, svojim čarima i pjesmom, zavodi ribare i mornare. U slavenskoj mitologiji imamo više vila: Mrka vila, vila brodarica, najada, morska djevica, diklica… Poput sirene, brodarica boravi uvijek uz vodu i kažnjava onoga tko zamuti vodu. Vjerovalo se da vile imaju krila, da mogu letjeti. Kažu da ova bića umjesto nogu, imaju kopita koja nagrđuju njihovu skladnost. Ova pretpostavka nije poganska, već je to utjecaj kršćanstva koje nastoji da se lik omalovaži. Prije katoličkih legendi, ovaj lik ponegdje postaje toponim. Ova magična bića živjela su izolirano u rijekama, potocima, izvorima, morima i šumama, ali su pokušavala uspostaviti kontakt s ljudima. U našem slučaju, Margareta Peršić jednoj od ovih bića predaje odgovornost za razvoj projekta. 

Mitske su osobe uvijek nedefiniranog izgleda i nesigurnog karaktera. Margareta biva koncentrirana na Brodaricu kojoj pridaje neka značenja, ali ju podastire utjecajem svojih osobnih htijenja. Ona vizualizira sumnjajući i propitujući. Po načelu organiziranog kaosa, granica između doživljajnog i realnog biva razbijena. Autorica se igra. Znakove povezuje u priče. Kao u stripu ili na fresci. Ona ide i dalje: kao u križaljci, gdje se usklađuju pojmovi koji jedan s drugim ne moraju imati logične veze. Priklanja se suvremenom, gdje se umjesto samo estetskog poštuje instinktivan doživljaj.

Gomilanje pikturalnih detalja i eklekticizam koji dominira u radovima svojevrsni su način obračunavanja sa zatrovanim sustavom društva u kojem živimo. Ovi nas radovi mogu vratiti u prošlost, u nostalgiji za minulim, možda boljim vremenima. Margareta kreira osobno određene zapise izvodeći ih u nizovima. Ovim slikovnim pričaonicama inscenirana je relacija mogućeg. Radovi nas vode od viđenog/doživljenog do interpretacije koja priziva ideju mita. To je u duhu vremena: mitovi brzo nastaju i brzo bivaju zaboravljeni. Ovi radovi raspolažu nesigurnošću trenutka. Time ostavljaju mjesto za dojam. Postajemo svjesni da nam se život dramatično promijenio zbog utjecaja medijskih sustava pa se društvene konvencije više ne daju objasniti na osnovi tradicionalnih društvenih normi i vrijednosti. Opet se okrećemo znanosti, ali ona opet razočarava: znanost je dala glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora, a kao rješenje nudi sredstava za umirenje, ublažavanje konstantnog stresa.

Autorica je svjesna da nas recentno vrijeme odvodi na područje igre i sumnje. Impulsi koje možemo čitati s radova mogu se naslanjati na nadrealizam, simbolizam i enformel. Ponegdje kinetički, ponegdje simulirani znakovi na promatrača ne navaljuju, već mu nude raznorodne kompozicije koje on otkriva kao područja igre. Svako je likovno oblikovanje vid igre i za umjetnika i za promatrača. U igri se, ne samo prelazeći od jednog do drugog rada, već i pri svakom sljedećem pogledu uperenom na isti rad, sve neprestano mijenja. Ovdje maštovita igra prezentira doživljaj. Umjetnica uvodi raznolike tekstove u likovno djelo. Istina je da su slova vizualni znakovi, ali u zapisima ona postaju pojam i prestaju biti samo likovni znak. Margareta je odana promatraču. Na svim predstavljenim radovima, pored motiva, nalazimo čitljive zapise, poput posveta ili grafita. Ponegdje je upisani tekst oblikovan samo velikim slovima koja naginju kaligrafiji, a ponegdje je tekst ispisan rukopisom, što predstavlja spontaniju verziju iskaza. Smisleni slovni niz uvodi poetsko-stripovski element. Zapisi se obraćaju promatraču sa željom za čitljivošću. Sve poruke zvuče afirmativno iako neke djeluju dramatično, a poneka nosi dozu sarkazma. One izgovaraju stanje, a odašilju sugestiju za percepciju radova. Autorica ipak ostavlja distancu jer zapisi kazuju doživljaj, ali ne definiraju stav. Percipiramo ih kao poruke. Autorica inzistira na poziciji između sadržaja i značenja, tvoreći mitsku vokaciju projekta. 

Ovu prezentaciju predstavljam kao projekt jer nudi ideju cjeline. Prezirući artificijelnost likovnog jezika, autorica ga izvrgava neuobičajenom gradbenom materijalu. Svoje likovne zamisli ona pretače u radove koristeći često pomoćna sredstva poput štapa, povećala, doslovnog unosa soli u galeriju, formiranjem lutke kao nositeljice ideje naslova, ispisivanja tekstova na tekstilu koji asocira na jedra, i sl. Nudi nam se novi realizam snažne višeslojne narativnosti. Objekt nastao od izabranih/nađenih predmeta kolažiranih u instalacije poput ovih, dobiva sociološku notu značajniju i od značenja kad je predmet bio nov. Mnogi artefakti, osim kao koncept autorice korišten u projektu, nude promišljanje o ubrzavanju ritma civilizacije i neekonomičnosti potrošačkog društva, nemogućnost apsorpcije viška sredstava za ugodu, brzo odbacivanje pomodnih oznaka, manjak kvalitete u odnosu na vijek uporabe… Ove i slične situacije koje potrošačko-profiterski kapitalizam skriva pod pojam demokracije i/ili globalizma, ovdje se pokazuje redefiniranom estetikom.  

Autorica pasionirano oblikuje predmete koje usklađuje s osobnim doživljajem. U fokusu su: ideja primorja, mitsko biće, zapisi/verbalni iskazi i mnoga narativna sredstva koja formiraju ponuđeni arhipelag promišljanja. Realizacija prezentacije ideje udaljava projekt od čiste likovnosti. Naracija, kroz tekstove, ali i kroz objekte, oslanja se na propitivanje uz upliv emocija. Tu su zapisi s tendencijom općih mjesta i/ili naglašenim odjecima osobnih traženja. Mnogo uvedenih i re/vizualiziranih medija uvlači nas u ponudu blisku populističkom načinu, ali vrijeme kasne postmoderne može podnijeti ponuđeno. Kao i u vrijeme afirmacije pojma, i danas akteri umjetnost doživljuju kao poprište avangardi i/ili utopija. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijest odražava se u kreativnosti mijenjanjem i nepoštovanjem klasičnih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Upotreba gotovo svega i podvođenje umjetniku na odlučivanje što će biti, a što neće biti umjetnički materijal ili tema, izložbenim projektom Margarete Peršić dobiva još jedno propitivanje.

Margareta nudi posljedice promišljenog rituala. Matrica zapravo više nije bitna. Mutacija postaje original. Uvjetni simulakrum. Provokacija suradnje s mističnim bićem, plasirana kao završeno djelo, atribuira činjenicu promjene. Ova kolekcija poigrava se promatračevom percepcijom na planu vizualnog i smislenog. Saznanje premise o motivu dodaje istraživačku, dokumentacijsku notu. Tek pažljivo uživljavanje na razradu kolekcije nudi artistički predznak i zaokružuje dojmove.

Eugen Borkovsky, VII. 2024.

Biografije: 

Vanja Mervič, rođen je 1973. godine u Jugoslaviji. Slikarstvo studira na akademiji u Veneciji i Milanu, gdje je diplomirao 2001. godine. Magistarski studij videa i novih medija nastavlja na ALUO u Ljubljani kojeg, uspješno završava 2008. godine (mentor prof. Srečo Dragan). Studijski se usavršava u Belgiji, (Hoogeshool, Gent); Na Novom zelandu, (UCOL, Wanganui) te u Austriji (FH Digital media, University of Applied Science, Hagenberg). Svoje je radove predstavljao na mnogim samostalnim i grupnim izložbama, likovnim projektima i festivalima diljem svijeta: Australija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Danska, Grčka, Hrvatska, Italija, Kolumbija, Meksiko, Njemačka, Palestina, Portugal, Rusija, Saudijska Arabija, Slovenija, Španjolska, USA, Velika Britanija... Učestvovao je na mnogim umjetničkim rezidencijama, kolonijama. Nagrađen je više puta: Nagrada ZDSLU, 2015.; Sarajevska zima, 2018.; 60Seconds Festival, Copenhagen, Danska, 2020. Djeluje kao samostalni umjetnik. Živi i radi u Novoj Gorici (SLO).
Kontakti: vanja.mervic@gmail.com, tel.:00386 31 883 415     

&

Margareta Peršić, rođena je 1976. u Zagrebu. Pedagošku akademiju završava 2000. godine. 2017. diplomirala na Institutu za waldorfsku pedagogiju u Zagrebu (IWP). Sudjelovala na mnogim pedagoškim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu, te vodila brojne lutkarske, dramske, pripovjedne i likovne radionice. Proteklih dvadeset i osam godina aktivno živi umjetnost; piše, slika, ilustrira, žonglira, oblikuje lutke i igračke, režira, izrađuje scenografije, pripovijeda. Kao pripovjedačica, posljednje 22. godine aktivna je u predstavama u sklopu kulturno / umjetničkih manifestacija (knjižnice, muzeji, odgojno - obrazovne ustanove). Vanjska je suradnica Školske knjige na književnim susretima. Osmislila je i vodila evropski projekt „Knjige naših ulica” (autorica pripovjedne predstave: „Ples uz vjetar”, i monodrame „Regoč i ja”, u čast I. B. Mažuranić. Ilustrirala je devetnaest slikovnica. 2022. pokreće projekt u kojem spaja 4 elementa: vodu, zrak, vatru i zemlju pod nazivom Brodarica. Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj rad. Predstavljala se na pedesetak samostalnih i devedesetak kolektivnih izložbi. Članica je ULUPUH-a, HDLU-a Zagreb. Od 2010. godine ima status samostalne umjetnice – HZSU. „Živi i stvara gdje se nađe, s adresom u Zagrebu.“

Kontakti: 
Botinečka 5, 10000 Zagreb, HR; moby: 00385 91 518 4168; e-mail: magipersic@gmail.com; facebook: Margareta Peršić; web: Magisdolls.com