Bojkot trgovina: Hoće li radnici snositi posljedice?

Bojkot trgovačkih lanaca posljednjih je dana u fokusu javnosti, no sve je glasnija zabrinutost da će najveći teret snositi zaposlenici u trgovinama, a ne sami trgovci. Dok potrošači smanjuju potrošnju, pitanje je hoće li se to zaista odraziti na sniženje cijena ili će se posljedice osjetiti na radnim mjestima.

Analitičari upozoravaju da trgovački lanci u ovakvim situacijama rijetko prilagođavaju cijene na način koji bi išao u korist kupaca. Umjesto toga, mogu smanjiti broj radnih sati zaposlenika, ukinuti bonuse ili čak otpustiti dio radne snage kako bi sačuvali profitabilnost. Kako je istaknuto u više ekonomskih analiza, trgovcima je sezona ključna za godišnji promet, te kratkoročni bojkot u veljači neće bitno utjecati na njihove dugoročne strategije.

Stručnjaci također naglašavaju da jednodnevni ili tjedni bojkot teško može promijeniti poslovne modele trgovačkih lanaca. Prema riječima ekonomista Damira Novotnyja, ovakvi protesti ne mogu imati dugotrajan utjecaj na inflaciju i cijene proizvoda jer su faktori koji utječu na njih mnogo kompleksniji. Trgovci svoje strategije formiraju na temelju globalnih trendova, nabavnih lanaca i sezonskih očekivanja, pa iznenadni pad prometa ne mora značiti snižavanje cijena, već prilagodbu poslovanja koja često uključuje smanjenje troškova rada.

Pored ekonomskih analiza, postavlja se i socijalno pitanje – tko će na kraju osjetiti stvarne posljedice bojkota? Ako trgovci ne snižavaju cijene, a troškove prenesu na zaposlenike, radnici bi mogli biti ti koji će pretrpjeti najveće gubitke. U tom slučaju, dugoročnija i bolje usmjerena potrošačka strategija mogla bi imati veći učinak nego povremeni bojkot.

Ipak, trajno i učinkovito reguliranje cijena i stabilizacija gospodarstva ne mogu se postići isključivo pritiscima potrošača na trgovačke lance. Iako ni trgovci nisu bez odgovornosti u kreiranju tržišnih uvjeta, jedini akter s mehanizmima za sustavnu kontrolu inflacije i gospodarske politike jest Vlada. Samo državne institucije imaju kapacitet donositi regulatorne mjere, nadzirati marže i osigurati ekonomske uvjete koji će dugoročno stabilizirati cijene. 

Građani, s druge strane, mogu i trebaju demokratskim sredstvima vršiti kontinuirani pritisak kako bi potaknuli donositelje odluka na provedbu učinkovitih mjera koje će osigurati pravedniju raspodjelu tereta ekonomske krize.