Thomas Krebel: Istrijan koji vjeruje u poštenje, zajedništvo i snagu običnog čovjeka

U Brtonigli se ovih dana sve više priča o jednom mladom čovjeku – Thomasu Krebelu, 22-godišnjaku koji nosi listu SDP-a za Općinsko vijeće. S njim smo sjeli na kavu da bismo saznali tko je zapravo taj mladi Istrijan koji vjeruje da politika može biti čista i iskrena.

Tko si ti, Thomas? Zašto se baš sad odlučuješ kandidirati?

Rođen sam i odrastao u Istri, u dvojezičnoj kući gdje se uvijek pričalo i talijanski i hrvatski. Danas studiram međunarodne odnose i diplomaciju u Trstu i spremam završni rad. Od malih nogu učili su me da poštujem različitosti, ali i da volim svoje – svoj kraj, jezik, ljude. Taj osjećaj pripadnosti, taj istrijanski „dišpet“ koji imamo kad nešto nije pošteno – to je ono što me gura naprijed.

Ne kandidiram se zato što mislim da sve znam. Naprotiv – kandidiram se jer želim slušati. Jer vjerujem da ljudi žele da ih se čuje i da je na nama mladima da ne ostanemo nijemi promatrači.

Zašto baš SDP?

Zato što SDP dijeli moj svjetonazor – pravednost, solidarnost, socijalnu osjetljivost. Brtonigla dosad nije imala aktivan SDP, i baš zato sam osjetio da je sad trenutak da nešto pokrenemo. Ljudi na razini države osjećaju nepravdu, nepovjerenje, sve veći jaz između „onih gore“ i „nas dolje“. To me najviše boli – kad vidim da su mnogi digli ruke jer smatraju da se ništa ne može promijeniti.

Ali može. Samo treba netko tko će reći – dosta.

Što te još gura da uđeš u ovu priču, osim tog osjećaja nepravde?

Volim povijest, od djetinjstva. Kao klinac sam gutao stripove, kasnije i knjige, pa sam postao i županijski prvak iz povijesti. Kroz to je došla i politika – ne kao kalkulacija, nego kao želja da služim zajednici. To je meni temelj svega: služenje, a ne vladanje.

Što ti je prioritet ako uđeš u Vijeće?

Prvo – poštenje i otvorenost. Ljudi trebaju znati što se događa. Hoću da se odluke donose uz mišljenje ljudi – kroz ankete, javna savjetovanja, mjesne odbore. To je participativna demokracija, i to nije floskula – to je način da se vraća povjerenje.

Drugo – pitanje stanovanja. Mladi odlaze jer ne mogu živjeti ovdje. Zalažem se za modele priuštivog stanovanja – da nitko ne mora dati više od trećine plaće za krov nad glavom.

Kako izgleda tvoja lista? Ima li još takvih „mladih idealista“?

Ima nas svakakvih – studenti, radnici, ljudi s terena. Ponosan sam što polovicu liste čine mlađi od 30 godina. Imamo zajedničku nit – svi volimo ovaj kraj i vjerujemo da možemo nešto učiniti, makar i malim koracima.

Imaš li podršku u svom okruženju?

Imam, i to više nego što sam očekivao. Ljudi mi često kažu: „Napokon netko normalan.“ Znam da sam mlad, ali mislim da upravo zato mogu biti autentičan. Ne glumim, ne kalkuliram, ne skrivam se iza fraza.

I za kraj – što bi poručio biračima, posebno našim domaćima, starijima i onima koji još uvijek vjeruju da se ništa ne mijenja?

Rekao bih im – ne odustajte. Mi smo ovdje doma, mi odlučujemo kako će izgledati naš kraj. Politika ne mora biti prljava. Može biti ljudska, otvorena, poštena. Ja sam tu zbog ljudi, ne zbog sebe.

I nisam sam.

Fotografije vezane uz objavu